Od Samobora do Rudina
Velebit je jedna od najljepših i najuzbudljivijih planina u Hrvatskoj, jednom kad dođeš gore, jednostavno te zarobi svojom ljepotom i uvijek ponovo se vračaš natrag na njegove staze, tako smo i mi ovaj puta : Gordana, Vlasta, Danijela i ja krenuli put njegovih staza po Južnom Velebitu, krenuli smo iz Samobora, prekrasnog malog gradića blizu Zagreba , možda če te mi se smijati, ali po meni je najpoznatiji po kolačima, odnosno u Samoboru se rade najbolje kremšnite koje sam ikad jeo, ali je poznat i po restoranima, Samoborskom gorju, dobrom mjestu za planinarenje i još puno toga, ali dobro da se vratim na velebit, kako sam rekao krenuli smo iz Samobora prema Gospiću i Baškim oštarijama gdije se nalazi planinarski dom Vila Velebita.
Samobor, pretovar opreme u Gordanin auto
Nakon što smo konačno došli do doma, parkirali smo auto u dvorištu i ušli u dom, a u domu veselo, domar nam je odmah krenuo pokazivati dom i sobe, a susreli smo i ekipu iz Zagreba, speleologe koji su šetali po okolnim brdima, nakon večeri krenulo nas je vino i pjesma do kasnih sati kada smo umorni krenuli na spavanje.
Video: Od samobora do Rudina
Ujurto naspavani slažemo opremu i pakiramo se, krečemo prema Visoćici, domar ide sa nama, on će sa Visoćice vratiti auto natrag do doma gdije če čekati naš povratak sa ture, vozimo se jednim dijelom natrag prema Gospiću, prolazimo Brušane i nakon nekog vremena skrečemo desno kroz Rizvanušu prema Visoćici, stali smo nekih sto metara niže od parkinga jer je bila loša cesta, natovarili smo ruksake na sebe i krenuli gore,
Spremanje opreme prije polaska
Prvo smo došli do razrušenog Gojtanovog doma, odakle se pruža prekrasan pogled na velebitske vrhove, malo smo zastali da uživamo u pogledu, poslje su cure sa domarom krenule na vrh Visoćice, a ja sam ostavio stvari kod skretanja za Rudine, misleći da če se vratiti natrag, nakon nekog vremena sam krenuo gore da vidim što se dešava i zašto ih nema, a one posjedale po kamenu na vrhu i uživaju, na kraju su se cure spuštale sa Visoćice dole na stazu, a ja sam po stazi polako do njih, naravno došlo je do nesporazuma, ali dobro, uglavnom našli smo se i krenuli smo dalje zajedno po stazi do šume i kroz šumu opet uspon da bi se
Pogled prema vrhovima Velebita
spojili na stazu koja ide do skloništa na Rudinama, sklonište nije pod planinarskim savezom, nastalo je od vojne barake koju su koristili Hrvatski vojnici za vrijeme domovinskog rata, po dolasku na sklonište, zaključili smo da je sklonište sasvim u redu, ima četiri mjesta, stol, peč i sve kaj treba za kratki boravak u njemu, jedino što u bačvi nije bilo vode, s obzirom da nije padala kiša, ali imali smo dosta svoje vode, a i našli smo nešto u skloništu, tako da nije bio problem s vodom. Kako smo donijeli meso za roštilj, krenulo se u skupljanje drva, pripremu hrane, paljenje vatre i sve što ide uz to, nakon što smo ispekli meso, još smo se dugo zafrkavali pored vatre i na kraju umorni otišli na spavanje, sutra je novi dan i novo hodanje do Struga.
Velebit je jedna od najljepših i najuzbudljivijih planina u Hrvatskoj, jednom kad dođeš gore, jednostavno te zarobi svojom ljepotom i uvijek ponovo se vračaš natrag na njegove staze, tako smo i mi ovaj puta : Gordana, Vlasta, Danijela i ja krenuli put njegovih staza po Južnom Velebitu, krenuli smo iz Samobora, prekrasnog malog gradića blizu Zagreba , možda če te mi se smijati, ali po meni je najpoznatiji po kolačima, odnosno u Samoboru se rade najbolje kremšnite koje sam ikad jeo, ali je poznat i po restoranima, Samoborskom gorju, dobrom mjestu za planinarenje i još puno toga, ali dobro da se vratim na velebit, kako sam rekao krenuli smo iz Samobora prema Gospiću i Baškim oštarijama gdije se nalazi planinarski dom Vila Velebita.
Nakon što smo konačno došli do doma, parkirali smo auto u dvorištu i ušli u dom, a u domu veselo, domar nam je odmah krenuo pokazivati dom i sobe, a susreli smo i ekipu iz Zagreba, speleologe koji su šetali po okolnim brdima, nakon večeri krenulo nas je vino i pjesma do kasnih sati kada smo umorni krenuli na spavanje.
Ujurto naspavani slažemo opremu i pakiramo se, krečemo prema Visoćici, domar ide sa nama, on će sa Visoćice vratiti auto natrag do doma gdije če čekati naš povratak sa ture, vozimo se jednim dijelom natrag prema Gospiću, prolazimo Brušane i nakon nekog vremena skrečemo desno kroz Rizvanušu prema Visoćici, stali smo nekih sto metara niže od parkinga jer je bila loša cesta, natovarili smo ruksake na sebe i krenuli gore,
Prvo smo došli do razrušenog Gojtanovog doma, odakle se pruža prekrasan pogled na velebitske vrhove, malo smo zastali da uživamo u pogledu, poslje su cure sa domarom krenule na vrh Visoćice, a ja sam ostavio stvari kod skretanja za Rudine, misleći da če se vratiti natrag, nakon nekog vremena sam krenuo gore da vidim što se dešava i zašto ih nema, a one posjedale po kamenu na vrhu i uživaju, na kraju su se cure spuštale sa Visoćice dole na stazu, a ja sam po stazi polako do njih, naravno došlo je do nesporazuma, ali dobro, uglavnom našli smo se i krenuli smo dalje zajedno po stazi do šume i kroz šumu opet uspon da bi se
spojili na stazu koja ide do skloništa na Rudinama, sklonište nije pod planinarskim savezom, nastalo je od vojne barake koju su koristili Hrvatski vojnici za vrijeme domovinskog rata, po dolasku na sklonište, zaključili smo da je sklonište sasvim u redu, ima četiri mjesta, stol, peč i sve kaj treba za kratki boravak u njemu, jedino što u bačvi nije bilo vode, s obzirom da nije padala kiša, ali imali smo dosta svoje vode, a i našli smo nešto u skloništu, tako da nije bio problem s vodom. Kako smo donijeli meso za roštilj, krenulo se u skupljanje drva, pripremu hrane, paljenje vatre i sve što ide uz to, nakon što smo ispekli meso, još smo se dugo zafrkavali pored vatre i na kraju umorni otišli na spavanje, sutra je novi dan i novo hodanje do Struga.
