001.Po Južnom Velebitu 29.04-14.05.2010

http://translate.google.hr/#

 Maslenica , Starigrad Paklenica, kanjon Velike Paklenice, Dom P.D.Paklenica, Ramići, Parići, Struge, Marasovac, Vaganski vrh, Malovan, Sijaset, Sveto brdo, Dušice, Veliko Libinje, Vlaški grad, Ivine vodice, Dom P.D.Paklenica, Starigrad.


28.aprila 2010, srijeda, pucam po šavovima, već sam predugo doma, s obzirom da sam se čuo telefonom s Ivicom Marasovićem iz Zadra nekak mi je dobro došla njegova želja da mu uredimo zid do šterne kuće na Velikom Rujnu, a koji mu vlaži, hvala bogu, sjednem na bajs i odpedaliram do autobusnog kolodvora i kupim kartu za Zadar.

Pogled na Velebit s Maslenice

29.aprila 2010, četvrtak, punim ruksak u jutarnjim satima hranom i rezervnom odijećom, karimat, vreća, gojze, pregledavam dokumente , novce, sve je tu, krećem, u pola dvanaest mi ide bus, Francuzović-Velebit prijevoz, stajemo na pumpi deset minuta, taman za kavu i pljugu, oko pola tri smo iznad silazne rampe u Maslenici, izbacuju me prema dogovoru van, sunce prži ko ludo, sav sam mokar, pješaćim kroz naplatne rampe, koliko sam dužan, pitam , smijeh, drugi put, hvala uz smješak odgovorim , dokle, za Paklenicu, odlazim do Jadranske magistrale, negdije nakon kilometra je autobusna stanica, skoro sam stigao, ali već je bus otišao, samo sam mogao gledati za njim, ništa spustim ruksak kod nekog kombija u hlad i čekaj sat vremena na žezi do dolaska drugog, uto zazvoni mobitel, javlja se , gdije si, eto me na stanici, dobro, tu je negdije supruga i kćer, za deset minuta su kod tebe, dobro odgovorim, nisam ni zapalio cigaretu kad evo njih, smještam ruksak i ulazim u auto, voze me direktno do kuće, gospođa me pita gdije hoću, meni svejedno i na kraju budem u njihovom dijelu u potkrovlju, divota,  dok je gospođa namještala krevet, ja sam otišao do Dinka na piće, ono jedno, ostao sam par sati u ugodnom društvu. Kako sam več bio umoran od puta i vrućine, otišao sam do pansiona i nakon tuširanja odbauljam u krevet.

Apartmani Ivica Marasović, gdije sam boravio

30.aprila 2010, petak, ustajanje oko osam, onako bunovan odbauljam do Dinka na kavu, uz put me skoro nekakvo dvoje alpinista zgaziše s bicikolm. Nakon kave prošetao sam do dućana gdije sam kupio kruh i što mi još fali, i natrag do kuće na doručak, nabacao sam u sebe komad špeka, luka i td, s obzirom kako se Ivica nije javljao, zaputio sam se do Lugarnice i P.D.Paklenice da vidim Waltera i ako ima još koga od  zadrana, znam da su uvijek tamo, kad sam došao, kod doma nikoga, jedino Vuke i Branimir vani, a Walter spava, ništa, popijem rakiju, poprićam i lagano natrag do Starigrada. Navečer opet do Dinka i tulum s alpinistima do kasno u noć.

01.svibnja.2010, subota, kak je red i obićaj, nakon doručka kod Dinka na kavu i lagano , malo umoran od sinoć uputh se prema kanjonu na redbulovo sportskopenjačko takmićenje u brzinskom penjanju za žene (tko kaže da su alpinistkinje ženske, uh), stajao sam tako dok nije počelo sunce, taman kraj, Sunka pobjeđuje, to je kao nešto normalno, da vidio sam puno dragih ljudi, a vidio sam kčeri od Stipe božića, bože kako su

U kanjonu Velike Paklenice- penjalište

narasle, prvi put sam ih vidio na Lubenovcu kad su bile skoro u ampideklu, ak se sjećate kaj je to, to vam je takozvana vreća u kaj su umatali nas malu djecu, svašta, moraš na wc, a nemreš van, sve si unutra radio, a bože što je smrdilo, he, he., ništa kako rekoh oko podne počeo sam se lagano vračati prema Starigradu, nisam htio čekati muško takmićenje, a i nije mi bilo prijatelja za koje sam oćekivao da će biti, tako da nije bilo bog zna kak zanimljivo. Subota kak subota ništ posebno, nakon ručka i odmora nekakav koncert u centru, podjela nagrada i to je to, svak brije neki svoj film, gadi mi se, vratim se natrag do Dinka, opet isto, sve neke nevezane priće, odlazim na spavanje

Planinarski domu Paklenici

02. svibnja 2010,nedjelja, spremio sam stvari, Ivica je rekao doći, neznam dali idemo na Rujno ili ne, silazim dole da se prošećem i popijem još jednu kavu, kad čujem glasove sa strane, a ono moj prijatelj Edo Popović pije kavicu i nešto govori ženi, odlaze i oni, čekaju Ivicu, evoga, stiže i on, prića s Edom, mene ko da ne primjećuje, neću se gurati, pozdravim se i odlazim prema P.D.Paklenica. Dolazim do doma, vidim ekipa radi spizu, neću se uvaljivati, znam da će oni biti dugo ovdije i da nema, pojedem nešto svoje i zavalim se u sobi na ležišće, Vuke me budi nakon nekog vremena, veli ajd jest, ima spize, ma neću velim ja, makar priznajem bio sam malo gladan, i ja ostajem dugo, a nemam baš nešto hrane, jebiga treba nositi to na leđima deset dana. No dobro, sišao sam do blagavaone, oni su već jeli, ispušim jednu, popijem pivo, na kraju smo ostali ja i Malena (pasje žensko), odoh i ja.

03.svibnja.2010, ponedeljak, buđenje i pogled u Vuku, ajd diži se, mi idemo doli veli, zatvaraju dom, a i sklonište, no dobro, tko vas, pa kaj barem jedna soba nemože biti otvorena kao sklonište, ne vele oni, jedini dom kaj nema sklonište u slučaju potrebe gdije čovijek može prenoćiti, ali ima ložište , no dobro, idemo. Pozdravim se i lagano krenem, trebalo mi je oko 3,5 sati do Struga preko Parića, dođem gore, počela je kiša koja me pere čitavim putem, na Strugama mir, već se skoro smraćilo, dolazim od prevoja kod Buljme prema Skloništu, kad ono oblak, nevidi se prst pred nosom, uz sve moje poznavanje tri puta sam se vračao i kretao

Sklonište na Strugama

naprijed, dok nisam pogodio i evo me u skloništu, ostavim ruksak i nakupim nešto granja za vatru, trebalo mi je dok je nisam zapalio, skuham kavu i pijuckam, vatra veselo pucketa, a vani slušam kišu kako lupka po krovu, ako će me ovakva situacija s kišom pratiti cijelo vrijeme neće biti dobro, makar prognoza i je takva neka, pokupim se na ležaj, tako sam ležao slučajući naizmjenićno kišu i pucketanje vatre dok nisam utonuo u san.

04,svibnja 2010, utorak, dižem se, vani tutnji, a mene sve kosti bole od ruksaka i svega uz put, trebalo se dići na skoro 1700 m.n.v., ajd nešto manje, palim peć i kuham kavu, zagledam se vani, danas neću moći nikamo ako se ovako nastavi, a i odmah računam, jedan dan još ovdije + tri obroka, to je jedan dan i nešto hrane manje na zacrtanom planu, može se desiti da ću morati ili skratiti i li produžiti svoj boravak na Velebitu..  Kava +cigareta=doručak, nakon nekog vremena odlučim poć do Marasovca po vodu, gazim kroz snjeg, da snjeg, ima ga od 20 cm pa do 1,5 met na pojedinim mjestima, došavši do izvora odlučim poć prema Vaganskom vrhu u izviđanje, čisto da vidim kakav je put, noge mi sve više upadaju u snijeg, biće gusto velim

Upozorenje kod izvora Marasovac

sam sebi i počmem se vračati natrag do izvora, pokupim flaše i kanistre i polako vukući noge uputim se prema skloništu., opet poćinje kiša, ništa sjedi drvo na drvo , prekrižio sam ruke ko pašće, vrtim cigaretu među prstima, što ću, spavati ili buljiti u prazno, nije nešto zima pa mi se neda ni vatra paliti, ništa odlučio sam buljiti u prazno, onak kak se veli mozak na pašu , fikus. Najednom čujem čudan zvuk koji dolazi iz pravca Buljme, kao duboki uzdasi i okretanje kamenja, anjednom pojavi se nekakva siva čudna spodoba s velikom grbom na leđima, kad je došao bliže skužim da je planinar stavio kabanicu preko sebe i ruksaka, a to u sumrak izgleda kao vanzemaljac, he, he, dolazi do vrata, bok veli, bok, odvraćam i velim uđi, jesi za kavu , odakle, opet mene zanima, od Rujna, odvraća, dolaze još dvojca iza mene, od kud si, iz Rijeke, ja iz Zagreba, velim, na turi sam od 29.04.. Evo i druge dvojce:Hrvoje i Adamo iz Zadra, mislio sam neće bit nikoga, a ono pomutnja na skloništu, bilo je svašta: ića i pića itd. i tako kroz zafrkanciju ja velim da sutra će doći četiri ženske, nemoj vele oni i smijeh i tako dugo u noć.

Hrvoje,Adamo i ja kod Buljme

05.svibnja 2010, srijeda,slobodne jutarnje aktivnosti, skupljanje granja i drva, paljenje peći, kuhanje kave i doručak, nakak smo uspijeli sve to raspodijeliti među sobom, a ona pljugica, malo vina i uživanje, kiša je prestala hvala bogu, dogovaramo se za hodanje i odlazimo do Buljme, Hrvaoje i Adamo pokušavaju malo popeti, ali nede, palimo mobitele i provjeravamo jel nas neko trebao, oni zovu žene, dobro smo kažu i uživamo. Na povratku dogovaramo se kamo dalje da nedemo odmah do skloništa, može veli Hrvoje, ajmo do izvora Marasovac, polako dolazimo do skretanja za Marasovac i na divljaka dolazimo negdije do sredine Struga, ajmo zapalit, izvalili smo se koliko smo dugi i široki po livadi između kamenja i uživamo u ono malo sunca koje dolazi do nas, krećemo dalje i nakon nekog vremena gacajući snijeg dolazimo do izvora, da bilo je i sanjkanja – mojeg, od izvora idemo malo dalje pored table MINIRANO, Adamo ostaje kod jednog kamena, nede, ja i Hrvoje produžujemo dalje, markacije stoje, staza je pročišćena nekih pola metra sa svake strane, sigurno je za sada, ali odlučili smo se vratiti radi Adama. Polazimo lagano natrag i do skloništa.Ukupno smo hodali oko tri sata, ljepa šetnja. Po povratku se ona moja šala o četiri žene počela ostvarivati, naime čuli smo neke glasove, i najedanput iz pravca Buljme doskakuta jedno crno ljepo žensko, ali i jedno muško s ormarom na leđima desetak minuta nakon nje, Adamo i Hrvoje te prijatelj iz Rijeke počeli su se zgledavati, jesam vam rekao, he, he, nakon toga iz pravca Vaganskog vrha dolazi ekipa iz Zadra i s njima jedno žensko, to su dvije, počeo se mjesiti kruh, priprema za roštilj i ostalo da ne prićam sad na dugačko i široko, već je pala noć, vidim ja svetlo, he, he, dolaze još dvije ženske, malo starije Slovenke, zabava je trajala negdije do kasnih sati kada smo zalegli svaki u svoju vreću.

Planinarsko sklonište na Ivinim vodicama

06.svibnja četvrtak,ekipa se sprema dole prema Parićima pa za Starigrad, ja sam odlučio da zbog snijega nedem gore preko Vaganskog pa do Svetog brda nego da se spustim s njima do doma u Paklenici, nebo se narogušilo, samo da ne padne kiša, negdije na pola puta to se i obistinilo, sastavilo se nebo i zemlja tako da smo do doma došli po najvećoj kiši, dio ekipe je već bio dole, sušimo se, ekipa me zove do lugarnice na pivo, ja odbijam, nije mi do pive več da krenem dalje, u ruksak mećem najlon da si kolko tolko sačuvam suhe stvari, sjedim i odmaram, što drugo, nemogu dalje, samo da ne ostanem ovdije , na sreću nakon nekih pola sata kiša prestaje, i ja krećem prema Ivinim vodicama, staza puna vode, teku potoci, a lišće s grana me moći tako da mi se jakna objesila do iznad koljena, srećom ni hlače ni jakna ne propuštaju, stižem na Ivine vodice, iznenađenje, planinari iz Bibinja su uredili sklonište da je postalo preljepo, svaka im čast, vredilo je truda i hvala im.. Trebalo mi je nekih dva i pol sata s tridesetak kilograma na leđima. Nema nikoga, raširio sam se ko Alajbeg i počeo odmah paliti štednjak i sušiti stvari koje su mi bile mokre, nakon što sam se najeo, redovni kompletić, kava i cigareta i van na terasu, sjedim i gledam kišu kako pada, ali ovaj puta ne po meni.. Nakon svega zalego sam i zaspao ko klada, naravno na večer sam morao ponovo paliti vatru, za večeru tijesto, gulaš i kruh.

Monika i Damjan

07 svibnja 2010, petak, probudila me je kiša, ali sve jedno, osvanuo je prekrasan sunčani dan, u peći još ima žara, prionuo sam pospremanju robe i skupljanju drva. Pogled je prekrasan, iznad Malovana još vidim crni oblak, ali nije opasno, nema grmljavine, a dole preko Male paklenice pa dalje na more i Zadar sve kristalno čisto, vidi se daleko na pučinu, uživam u pogledu, drva sam naneo čitavu hrpu, da ne uzfali, još da donesem vode iz šterne i to je to, nemam više što dalje, sjedim i uživam, u neko vrijeme nazovem prijatelje iz Zadra i Zagreba da mi vele prognozu, kažu promljenjivo, a to za mene znaći ili i dalje ljepo ili kiša nema druge. Osjećam se odvojen od čitavog svijeta, sam u planini, razmišljam o ljudima, njihovim navikama, što sve imaju i dalje samo grabe, a ovdije im to ništa nebi značilo, sjetil sam se jedne stare konstatacije a koja još vrijedi, čovjek je više sličan životinji nego sam sebi, kada bi birao prijatelja, izabrao bi životinju.

Vrijeme

08 svibnja 2010, subota, neki čudni zvuk me probudio, izvučem se onako bunovan iz vreće, pogledam kroz prozor, a vani prekrasni njemački ovčar, nemogu vijerovat, sanjam, brzo se obućem, siđem dole, a njega više nema, gledam okolo, pa nisam sanjao kvragu, nakon nekog vremena iz rupe ispod  gdije prolazi staza za Ivine vodice pojavljuje se žensko, bok, ja sam Monika, iza nje dolazi dećko, bok ja sam Damjan, mi nismo sinoć našli stazu pa smo spavali ovdije dole, užas prođe mi kroz glavu, ali isprićali su mi da su napravili sklonište i da je bilo dobro, sreća mislim si, a ono na kraju šlag na sve, veli Damjan, mi smo ti prvi put tu, nismo znali koliko još do skloništa, a uhvatio nas je mrak, mislim si napraviš put od Splita do tu i na kraju spavaš ispod skloništa, a nije da se nemože desiti i meni se slićno desilo prvi put na Dušicama, ali ne mojom krivnjom. Cijeli dan smo se zafrkavali i zbilja smo se sprijateljili, pred većer su došle još dvije cure iz Splita jednoj je bio ročkas, pa su išle proslaviti na Ivine vodice, prekrasno, da je više takvih ljudi, istinskih planinara.

Sklonište Vlaški Grad

09 svibanj 2010, nedjelja, doručak, spremamo stvari i razlez, oni odlaze prema Starigradu, a ja prema Vlaškom gradu, nakon okrepe lagano odpješaćim do Sijaseta pa do ispod Svetog brda da provjerim ima li snjega s druge strane, od Libinja stižu neki ljudi, čujem glasove, ali još su daleko, pd Svetim brdom sam sreo dvoje kaj piće s malim ruksakom , vračam se s njima, na trekingu su i malo snimaju okolo po Velebitu, na silasku sretnemo ljude koji su dolazili od Libinja, biće gužve mislim si, ali ne svi su otišli svojim putem, još sam se popeo na Vlaški grad, na stjenu po kojoj je sklonište dobilo svoje ima, istraživao sam okolo, skoro sam na jednom mjestu sletio, ali dobro je prošlo, idem u sklonište, na skloništu Vuke i žuti, odmah spremaju spizu, stiže i Hraste sa ženskom, prićamo i pijemo rakiju, uskoro je i kava skuhana. Uveće kasno liježemo spavati.

Slava im

10.svibanj 2010, ponedeljak, vrijeme je , rano jutro, krećem, vrijeme je dobro, nema kiše, biti će dobro za hodanje, dižem se do Sijaseta i na Sveto brdo, kad vrag ne spava, tako me ošinuo vijetar da se nisam mogao popeti na vrh, nego sam se zaklonio malo ispod vrha i promatrao Liku u oblacima, čak su malo i do mene došli. Konačno evo me na vrhu, poslikavam i poćinjem se spuštati prema Dušicama, zapinjem gojzericom i svalim se dole, u zadnji čas sam se zadržao štapom da se ne otkoturam niz Sveto brdo, odvalio mi se đon, ništa, nastavim lagano prema dole i dolazaim na Dušice, a oko mene polje cvijeća svih vrsta, predivno, morao

Ja ispod vrha - Sveto brdo

sam malo naslikavat i na kraju sjest da malo uživam u toj ljepoti. Dižem se odlazim pored bunkera na hrbat i spuštam se do skloništa, prvo što sam napravio je da sam uzeo kanisteri otišao po vodu, nekih desetak minuta od skloništa prema stanovima, po povratku na sklonište morao sam prvo očistiti čitavo sklonište i odnijeti dvije vreće boca do spremišta, užas, kako neko može ostaviti takvo smeće u skloništu, ali nije samo to, pokvarena hrana, izmet od Puhova itd..Trebalo mi je bar dva sata da sve to doteram u red. Tada su na red došla drva i pometanje, sad se lakše diše, počela se spuštati magla, nema veze, otišao sam do stanova i na vidikovac baciti pogled prema Tulovim gredama, ali nisu se vidle, vraćam se u sklonište, nakon što sam napravio hranu, još sam malo sjedio i otišao na spavanje.

Sklonište na Dušicama

11 svibanj 2010, utorak, nakon što sam se upisao u knjigu i ostavio sve čisto i uredno iza sebe, poćinjem uspon  prema Debelom brdu i prema prevoju iznad Libinja, dolazim gore, prekrasan pogled na Libinje i okolicu, spuštam se po serpentinama dole, uz put skupljajući Majćinu dušicu da ponesem Ivani u Zagreb, dolazim do Svetišta i križa SV.Ivana,odakle je ljevo put i cesta za Modrić i Tulove grede, odnosno Jadransku magistralu gdije sam spustio ruksak kako bi odmorio malo ramena i leđa.Počela je ponovo kišiti, pokupim ruksak i s ljeve strane križa krenem put izvora i dalje za Sv.Brdo i Vlaški grad, dolazim do izvora, već jače pada, napunim vode u boce i spuštene glave tabanam po stazi, sve jače pada, uskoro ništa ne vidim, opet sam mokar ko miš mislim si. Dolazim do raskršća, desno staza vodi za Sv,Brdo, ljevo za plato iznad skloništa i Vlaški grad pa dalje. Još malo, uspinjem se na plato i ulazim u sklonište, nema nikoga, Skidam sve sa sebe, vješam na čavle i poćinjem kuhati juhu, ovaj put na kuhalu, idemo poslije dalje na Ivine vodice. Prestala je kiša, odmah hitno spremanje i do Ivinih vodica. Nikog nije bilo od kako sam otišao, sve je na svom mjestu, odlićno, nakon ručka sjedim na terasi i uživam u pogledu, zovem Hrvoja u Zadar i Damjana u Split da im kažem da sam živ, poslije spavao sam do jutra kao beba.

Ni med cvetje ni pravice

13.svibanj 2010 srijeda, Čitav dan sam na Ivinim vodicama, nikamo mi se nede, kuham grah, konačno nešto sa žlicom, i nešto što će me držati, od 29.04., sam na tijestu i komadićima špeka i luka, uživam, dan je predivan i fućka mi se za sve, roba se osušila, đon koji sam zaljepio na Dušicama još drži, sve je dobro, poslijepodne sam još nacjepao nešto drva i spavao sam dvanaest sati  od 20.00- 08.00, divota, baš sam trebao takav odmor.

Ponovo odmor kod Ivice

14.svibnja 2010 četvrtak, nakon doručka odmah krećem dole, stigao sam oko dva do Dinka, narućio sam pivo i totalno se opustio, skoro sam počeo spavati, Bus kasno dolazi, pa sam imao vremena malo prošetati okolo, naišao sam na jednog električara koji je radio na jednoj kući i tak kroz priću pitam ga jel ide za Zadar, idem veli on, ajd pokupiću te ćim još malo nešto dovršim, tako je i bilo, došavši u Zadar saznao sam da sam zakasnio na bus i da idući ide tek u pola jedan. Ništa sjeo sam u kafić i narućio pivo, sjetio sam se da bi mogao nazvati prijatelje, tek toliko da se vidimo još prije odlaska, tako sam počeo nazivati, došla je ekipa pa smo sjedili nekih dva sata koliko su mogli radi obitelji, ja još malo do busa, u pola jedan sam krenuo iz Zadra u Zagreb sam stigao negdije oko četiri u jutro, a kući oko pola šest.

Do ponovnog povratka

P.S.Hvala svima kaj su me usrećili i zabavljali na mojem putu po Južnom Velebitu: Ivici Marasoviću za prijevoz i smještaj u Starigradu, Hrvoju, Adamu, Damjanu , Žutom i Hrasi na cigaretama i svim ostalima kojima neznam ime.

Vidimo se negdije u planini!

Link Photos