004.Lubenovac-Sjeverni Velebit-Croatia

http://translate.google.hr/#

Zagreb, Krasno, Begovača, Lubenovac (North Velebit), Croatia

Nekadašnje planinarsko sklonište na Lubenovcu

Krenuli smo rano jutro iz Zagreba autoputom do izlaza Otočac, pa Švica,Krasno,i konačno Lubenovac, nebi  sad htio navoditi tko je sve bio na trekingu, samo ću navesti da je to bio hodačko-mazohistićki izlet AOPDS Velebit iz Zagreb-a, na Lubenovac smo stigli negdije oko 12 sati, smjestili se , raskomotili pa zasjeli na klupe, a i počela je odmah priprema za kuhanje, naravno na otvorenoj vatri, kako drugačije. A što je u stvari Lubenovac, za one kaj neznaju, to je velika livada na Sjevernom Velebitu, gdije su nekad prigorci čuvali stoku i  za to vrijeme živjeli u takozvanim stanovima, male kućice u kojoj su na jednoj strani bili postavljeni ležajevi, a na drugoj strani ložište gdije se kuhalo, na Lubenovcu je bilo negdije oko 13-14 takvih stanova  .

Negdije na Hajdučkim kukovima

No kako su se vremena mjenjala, tako se mjenjala i stočarska politika na Velebitu, niko više nije htio čuvati stoku, stari više nisu mogli gore, a i država je dala svoj dio najviše tamo nakon daleke 1971 godine i hrvatskog prolječa kada je i ono malo ljudi što je još dolazilo gore bilo proterano s Velebita. Tokom vremena šumarija je napravila baraku na Lubenovcu koja je postala planinarsko sklonište koje je održavalo jedno planinarsko društvo koje nebi najrađe spominjao i neću, jer je za njihovog boravka sklonište izgorilo do temelja, sklonište je inaće bilo ishodište za šetnju do planinarskog doma Alan ili za uspon na Veliki Kozjak što se uzdiže s ljeve strane lubenovačke livade, 

Negdije na Hajdučkim kukovima

Lubenovac se inaće sastoji od dva dijela: Veliki Lubenovac i mali Lubenovac, a okružen je bukovom i borovom šumom, te kako sam već rekao Kozjakom na jednoj strani, te manjim brdima s druge strane, s druge strane se nalazi i prolaz na drugu stranu takozvana Lubenovačka vrata, a koja prolaze između Hajdučkih i Rožanskih kukova te izbija na cestu Zavižan - Veliki lom. no dosta za sada o lubenovcu jer bi mogao pričati danima o njemu i okolici, nek nešto ostane za drugi puta. Vračamo se mi školarcima što su se ljepo smjestili okolo i u domu, počeli smo s malim pokaznim vježbicama, upotrebom čvorova i td, naprimjer vješanje s prusikom ha,ha, bilo je dobro, u jutro ustajanje pa preko lubenovačke livade uspon na Hajdučke kukove, silazak na Veliki lom, odlazak do sedam kilometara udaljeni dom Zavižan gdije su termiti odmah krenuli po pivo i nakon kračeg odmora preko Premužićeve staze natrag do Lubenovca. Bilo je dobro, ali naporno za neke. 

Logorska vatra na Lubenovcu

Nakon svih strahova, izlet je prošao super, nogice su bile malo umorne, ali što se može, kad nešto voliš nije teško, vidimo se na nekom drugom izletu.

003.Od Baških oštarija do Panosa 28.05.2002

http://translate.google.hr/#

Zagreb, Gospić, Baške oštarije (The middle of the southern Velebit, Croatia) 

Jednog dana nazval me je Darko Vukov Colić da on i Žan idu po Južnom velebitu i dali bi išao s njima, naravno odgovorio sam odmah i tako je pao dogovor, došli su po mene s starim bijelim golfom od Darka, jest star, ali auto ide kao podmazan, znaći Zagreb pa pravac Gospić, Baške oštarije. po dolasku na Oštarije, normalno da smo otišli u hotel na pivo, kaj bi drugo, a onda kak je več bilo relativno kasno, priprema za spavanje, dogovor je pao kod stare škole . Kad smo došli tamo, iznenađenje, stara škola preuređena u dom Crvenog križa, a u nutra hrpa raznoraznih cura sa sviju strana svijeta, poslje smo skužili da su to cure koje su

došle dobrovoljno raditi na čišćenju poučne staze Terizijane, s njima je rukovodila i Ana Lemaić poznata planinarska iz Gospića. Žan je odmah sebi složio šator, a ja i Darko smo s radošću prihvatili poziv cura i udobno se smjestili na madrace koji su bili složeni na podu, nakon priće i zezancije s curama i normalno malo popijenog čaja legli smo spavati.

Jutro, buđenje, oh kako smo se fino naspavali, ustajemo i vani radimo doručak, Žan sprema šator, konačno sve je spremno za polazak, Žan i Darko su krenuli polako preko livade i skijališta jer tuda vodi staza, a ja se još malo odmaram, najednom izađe njemac i pita kamo, ja mu objasnim, a kako mi je ruksak bio na stolu pita jel ga može probat dić da vidi koliko je težak, naravno, odgovorim, nije znao što ga čeka, kad je primio ruksak nije ga uspio dić ni deset centimetara od stola, skoro je pao s njim, a meni smješno, onak ležerno prebacim jednu naramenicu ruksaka preko amena i otrćim za ekipom, a njemac gleda za menom, poslje smo se svi skupa smijali toj zgodi, a i kako nebi, čovijek ima oko 130 kila, a nemože jedan ruksak dići od stola, kaj god. Ekipu sam sustigao gore na skretanju prema Sladovači, hodaj ljevo, hodaj desno pa malo ravno, gore dole, užas, evo nas konačno ispod Velikog Sadikovca, nakon njega lagani spust, ulazimo u šumu , pred

nama dugački usijek i staza kojom prolazimo njegovim središnjim dijelom, već mi je muka, ušli smo u Ramino korito, (sve skupa od Doma c.k. Na Oštarijama do Šugarske dulibe sedam sati hoda), nema veze što komarci grizu i što nas vlaga ubija , korak po korak probijamo se po stazi, sjeli smo malo da odmorimo, odmah sam zapalio cigaretu, ne toliko zbog sebe nego da dimom oteramo komarce, čujem glasove, najednom se pojavi ekipa iz Karlovca, njih troje, hodaju po Velebitu, pozdravljamo se, kako je Žac, dobro odgovaram, nakon kraće priće odoše oni dalje, a mi prema šugarskoj. Dolazi-mo do jednog kamena na kojem piše da dalje markacije održava P.D.Jastrebarsko, ali od toga ništa, dolazimo do vrtaće i fakat se vrtimo, napokon smo skužili da put ide ljevo uz šumu po livadi, krećemo s usponom, livada na 75 % , nos mi dodiruje travu, dolazimo do gore i zalegnemo pod stijenu, imamo pogled na čitav usijek Ramina korita. Nigdije ne vidimo markaciju, Darko veli idem ja na pišanje i ode on skroz dole do šume i najednom urlik, "vidim je", sav sretan dođe gore, pokupismo stvari i juriš dole niz strminu, veli ja stojim i gledam ravno u maraciju, he, he, koji put odlazak na WC dobro dojde. Probijamo se po stazi, prolazimo kroz stijene, šumu i najednom kamenje i stijene ispred nas, staza ulazi u šumu i nakon kračeg puta izbijamo na čistinu, vidimo kontejner, hura, stigli smo na Šugarsku dulibu, ulazimo, sve čisto, ima nekih desetak kreveta, peć stol posuđe, idila, ovdije ćemo noćiti.

Još je bilo vremena do noći pa smo malo bauljali okolo tražeći Degeniju, nosili vodu sa šterne i pripremali večeru. Kad je pao mrak zalegli smo u krevete jel nas je sutra opet čekao put do Panosa. Dizanje teškom mukom jel smo bili umorni od prošlog dana, ali nema veze, ipak je to slatki umor, nakon doručka i spremanja, a i pospremanja jel sklonište mora ostati ćisto, nastavljamo dalje pored šterne na putu opazimo medvjeđe tragove, he, he, jednu poveću hrpu govana skoro do same šterne, nastavljamo i izlazimo na livadu . Livada je velika obrasla travom kroz koju prolazi stazica sve do šume na drugoj strani livade, ulazimo u šumu i nakon kraćeg provlaćenja izlazimo kod obavjesne table, to su one velike gdije vojska(JNA), zabranjuje snimanje i kretanje po okolici, još malo i izlazimo na cestu, skrećemo desno i nakon nekog vremena dolazimo do željeznih vrata, idemo dalje i stižemo u dvorište nekadašnjeg obavještajnog i radarskog centra Panos, desno je zgrada, a ravno naprijed iza žice nalaze se tri velika rezervoara za vodu (šterne), spustili smo se dole, voda je hladna, odlićnog okusa i ima je u neograničenim kolićinama hvala bogu, no nismo se kupali, he, he, ako ste to pomislili.

Počeli smo malo istraživati po zgradi centra, to je zgrada na dva kata ispresjecana s jedne strane okomitim tunelima, jednom velikom prostorijom gdije je cisterna s mazutom i hrpa rasturenih releja, na žalost to su naši popljačkali i uništili jel je Panos predan u odlićnom stanju. Na prvom katu ljevo je soba koja je koliko toliko očišćena da se može prespavati u njoj, još stoji velika kaljeva peć u njoj. Na desnu stranu su bile spavaone za vojsku i spremište hrane i ostale prostorije, na drugom katu je velika prostorija gdije su se zadržavali vojnici

preko dana, a bila je i vešeraj i praona. Nakon detaljnog pregleda i zaključka da bi to trebalo dati planinarima na korištenje, ostavljamo ruksake i odlazimo u daljnje razgledavanje, na vrhu je stražarnica odakle se pruža prekrasan pogled na more i otoke, po izlasku ponovo kroz željezna vrata na ljevo se spušta staza koja prolazi kroz usijek između dvije stijene i izlazi na prekrasnu livadu na kojoj se nalaze dva ili tri zapuštena stana, primjetili smo i planinarske markacije ali nismo dugo ostali, vratili smo se nazad na Panos, nakon malo okrepe krenuli smo dalje cestom do Jelove Ruje, ali o tome neki drugi put.


Link Photos

spio dić ni deset ce

002.Noćni uspon na Zavižan

http://translate.google.hr/#

Zagreb, Krasno, Oltari, Zavižan, Velike Brisnice (  The Nord Velebit, Croatia)


Četvrtak, sastanak planinarskog odsjeka PDS Velebit, najednom uleti Vjeran i kaže, imam dobar prijedlog za izlet, P.D.Kapela organizira noćni uspon Na Zavižan, ima mjesta u busu, normalno odmah se javila hrpa škvadre i tako smo se našli u busu prema mjestu Oltari, to je onih par kuća na cesti za Krasno, odakle se

                                    Oltari, mjesto između Sv.Jurja i mjesta Krasno

skreće prema Zavižanu, prvo cestom, a onda stazom pored Babić siće do skretanja desno od ceste. Staza je odlična i kreće se glavnim dijelom kroz šumu presjecajući cestu na više mjesta sve do Siće. Kod Siće je inaće glavni  ulaz u Nacionalni park Sjeverni Velebit, na cijelom putu zafrkancija, snjeg lagano škripi ispod gojzerica, izlazimo iz šume na cestu ispod kuće i laganim usponom dolazimo pred sama vrata i nadstrešnicu, normalno sve je zatvoreno, sva sreća da je mjesećina i vedro u suprotnom bi moglo biti dosta loše, ali što je tu je, nastavljamo dalje odmah iza kuće po stazi.

                                                     Najbolja hrana u planini

U tom momentu nesreća, kako sam bio na turno skijama, odljepilo mi se krzno, tako da nisam mogao dalje po stazi i uz brdo, ekipa je nastavila dalje, a ja sam vezao skije za ruksak i lagano ih vukao po cesti prema zavižanu, naravno svakih pola sata sam legao u snijeg i opet normalno za mene, zapalio cigaretu i uživao u krajoliku obasjanom mjesećinom, kad sam na kraju došao do ispod doma negdije oko 24.00 sata nisam mogao izdržati a da opet ne sjednem na livadu i naravno u snijeg, pogled se pružao daleko sve do hajdučkih kukova, oko pola jedan sam konačno ušao u dom gdije je ekipa koja je već odavno došla već kuhala grah koji je moram priznati jako dobro mirišao.

                                                              U prirodi

Moja ekipa me je vidla da ulazim samo komentirala stigao je, a kapelaši su se strćali i kao mi smo se zabrinuli za tebe, pa gdije si tako dugo i.t.d, ja se samo smješkam i milim si, da ste se vi zabrinuli za mene bi me išli tražiti, na to se umješao i Legenda Sijevernog Velebita, Ante, pa veli kapelašima, kaj se vi brinete za njega, pa on je ovdije doma, e onda im je napričao kako sam ja sve znao doći gore i u kojim uvijetima, samo su gledali, he, he.

                                                  Prema Zavižanskoj kosi

No dobro, uskoro je i grah bio gotov, pa smo sijeli i pojeli koliko ga je bilo u loncu i nastavak pjesme i šale do ranih jutarnjih sati uz gemište, pivo i po koju rakijicu, pred jutro smo otišli malo odspavati. Po buđenju doručak i lagani pokret kuda koji mili moji, neko na Zavižansku kosu neko na Vučjak, a neko prema Raincu i Pivćevcu, nakon povratka sa izleta, naravno opet se prionulo klopi i lagano spremanje , pranje i priprema za povratak.

                                                            Pogled na otoke i more

Nakon pozdrava s domarom krenuli smo na suprotnu stranu od Oltara, prema Gornjim Kladama i na raskršču smo skrenuli za Velike Brisnice i spustili se na magistralu, gdije nas je čekao autobus, kada smo se konačno svi ukrcali započela je pjesma i šala sve do Zagreba, gdije smo stigli u većernjim satima, i na kraju divan izlet, divni ljudi i hvala svima koji su učestvovali u njemu.

Link Photos