Od Rudina do Ramića dvora
Došao je i drugi dan naše ture, nakon što smo se spremili, sve počistili iza sebe kako je i red u planini, stavili smo svoje teške ruksake na svoja mala ramena i krenuli prema Paklenici i Ramića dvorima, put nas vodi preko Oglavinovca i Javornika na Struge, a onda nas čeka spuštanje prema Paklenici, ali nije to problem, problem je u tome što smo potrošili dosta vode na kuhanje i pranje, ali dobro, imamo još nekih zaliha tako da čemo izdržati, bar se nadam, Goga veli da na Oglavinovcu ima vode, ona vidi na Garminu, a ja se samo u sebi smijem i mislim si, da ima čitavo jezero s ležaljkama, a mladi konobari če vas hladiti s perjem.
Spremanje stvari na Rudinama
No dobro uglavnom evo nas na putu od skloništa na Rudinama prema Oglavinovcu, najprije prolazimo po stazi oko vrtače, pogled je prekrasan, a pored staze sviječe i cviječe, zbog sve te ljepote morali smo malo zastati , spustiti ruksake i prepustiti se uživanju u svoj toj ljepoti, imamo vremena kako se kaže u narodu, stići čemo, nikuda nam se ne žuri. Ipak došlo je vrijeme da opet krenemo, ponovo stavljamo svoje ormare od ruksaka na leđa i put pod noge, prošlo je već nekih dva sata od kad smo napustili sklonište na Rudinama .
Zadnji dio prolazimo kroz šumu i konačno izlazimo na početak livade bez kraja, marka je slaba pa se mučimo pronaći kamenje ili stijene na kojima je oznaka, crveno-bjela crta ili crveni krug sa bjelim u sredini, takozvana planinarska markacija, da toga nema, mogli bi satima lutati dok nebi pronašli put kojim trebamo proći, sa ženama je lako, nikada ti nije dosadno, još pogotovo kad svoj teret nose sa smješkom i ne tuže se.
zastajemo kod ruševine nekadašnjeg pastirskog stana, sad dolazimo do onoga što sam na početku pisao, Gordana veli kak tu ima vode, da,da,da, izvire sa svih strana mislim si u sebi, sve jedno, odlazim do vrtače dok one imaju ženske probleme, ali nama muškima je ipak lakše ha,ha,ha, pogledam dole,a vrtača ima do dna nekih sto metara, baš mi se i neda ići do dna vidjeti dali ima vode, polako se vračam natrag, ovdje je možda bilo nekad vode dok se stoka napajala, ali se povukla, smotal sam si jednu cigaretu, ipak i pluča moraju dobiti svoju hranu, ostali smo oko 45 minuta kod ruševine i pokret dalje prema Javorniku, što se
može, kraj se još ne nazire u bližoj budućnosti, pratimo stazu koja nas vodi na drugi kraj livade, i uživamo u okolnim brdima što se uzdižu oko nas, tišina je nestvarna, ne čuje se ništa osim Vlaste koja skuplja biljke i smije se, ma u stvari baš je bilo zabavno sa curama, stalno neka nešto veli pa se dobro svi nasmijemo, markacije nam zadaju problem, ali sve jedno uporno ih nalazimo i konačno sa Oglavinovca dolazimo na još veču livadu Javornik, tu je tek pravi problem, nema ni staze ni markacija ha,ha,ha idemo na sljepo, Gordana nešto gleda na Garvinu, malo smo skrenuli he,he, staza ide malo dewsno, ma dobro nije problem, ali uskoro nailazimo na ploču s mrtvačkom glavom na kojoj piše mine, e što sada, prolazimo pored nje i skrečemo malo desno, našli smo baš ljepo mjesto gdije čemo se odmoriti i ručati, a ručak se svodi na paštetu , krastavce, špek i čokoladica koja je još ostala skrivena u ruksaku. Taman smo bili pri kraju kad sam osjetio
Ručak na Javorniku
Da mi netko stoji iza leđa, okrenem se , a ono renđer iz Nacionalnog parka stoji iza i smješka se, pozdravim ga, on je sa biologinjom u istraživanju biljaka kaže, od kud vi zanima ga, od Baških oštarija, ovo nam je drugi dan, ha,ha,ha, znači velika tura, ma da nekih sedam dana, još smo malo pričali, oni odlaze svojim putem, a mi svojim, krenuli smo prema šumi i usponu na Struge pa prema Buljmi, ali vrag ne spava, markacija je toliko slava da sam prošao skretanje za nekih 20 metara, čujem renđera kako viće kamo moram ići, samo sam dignuo ruku da vidi da sam čuo i vračam se na pravi put, evo i križanja, staza je dobro označena i lagano vijuga kroz šumu prema Strugama, izlazimo gore na livadu, dolaze renđer i botaničarka odmah iza nas, nismo htijeli ići do skloništa na Strugama nego smo odmah skrenuli desno prema Buljmi i prevoju, po dolasku na prevoj odmah smo se primili mobitela da se javimo gdije smo i dokle smo stigli.
Nakon prevoja staza vijuga između kamenja strmo do stjena gdije smo zastali da se odmorimo, pogled prekrasan, pruža se vidik na veliku i Malu paklenicu, Anića kuk, more, a iza nas lanac vrhova sve do Svetog brda, tu smo se zadržali skoro sat vremena, jednostavno nismo se mogli maknuti sa tih stijena. Počeo se dan bližiti kraju pa smo morali krenuti dalje, silazimo strmo između stjena, Vlasta je ponovo u elementu sa svojim travama, ljevo, desno, desno ljevo i evo nas konačno na normalnoj stazi, u zadnji čas sam primjetio kamen ispod grma na kojem piše da se ljevo ide za Ramiće, tu smo se bili odvojili jer su cure otišle dalje, tako da sam ja prvi došao do Ramića dvora, Marijo i djeca si bacali kugle (balote), čim me je vidio odmah veli, ajde tamo, na stolu ti je rakija he,he, ništa ljepše za čuti u planini, skinul sam konačno ruksak, natočil rakiju i smjestio se za stol, odmah iza mene počeli su dolaziti i ostali iz ekipe, e tad je nastala prava veselica, Marijo je uzeo harmoniku , pa malo gitaru i tako uz rakiju i vino smo se počeli opuštati, cure su jedan po jedna otišle pod tuš na kupanje, a onda je netko došao na ideju da izvažemo ruksake, od Vlaste je bio 17 kg, od Gordane i Danijele 20, a moj 30 kg, strašno, nakon što smo se dobro opustili vani za stolom, pozvani smo u kuču gdije nam je servirana hrana i poslje veselo do ponoći, kada smo se povukli na spavanje, sutra je dugi dan ispred nas, nastavljamo treči dio naše ture, od Ramića dvora do Stapa i Tatekove kolibe.
