008.Južni Velebit, dan 2

Od Rudina do Ramića dvora

Došao je i drugi dan naše ture, nakon što smo se spremili, sve počistili iza sebe kako je i red u planini, stavili smo svoje teške ruksake na svoja mala ramena i krenuli prema Paklenici i Ramića dvorima, put nas vodi preko Oglavinovca i Javornika na Struge, a onda nas čeka spuštanje prema Paklenici, ali nije to problem, problem je u tome što smo potrošili dosta vode na kuhanje i pranje, ali dobro, imamo još nekih zaliha tako da čemo izdržati, bar se nadam, Goga veli da na Oglavinovcu ima vode, ona vidi na Garminu, a ja se samo u sebi smijem i mislim si, da ima čitavo jezero s ležaljkama, a mladi konobari če vas hladiti s perjem.

                                                          Spremanje stvari na Rudinama

No dobro uglavnom evo nas na putu od skloništa na Rudinama prema Oglavinovcu, najprije prolazimo po stazi oko vrtače, pogled je prekrasan, a pored staze sviječe i cviječe, zbog sve te ljepote morali smo malo zastati , spustiti ruksake i prepustiti se uživanju u svoj toj ljepoti, imamo vremena kako se kaže u narodu, stići čemo, nikuda nam se ne žuri. Ipak došlo je vrijeme da opet krenemo, ponovo stavljamo svoje ormare od ruksaka na leđa i put pod noge, prošlo je već nekih dva sata od kad smo napustili sklonište na Rudinama .

                                              Video: Od Rudina do Ramića dvora

Zadnji dio prolazimo kroz šumu i konačno izlazimo na početak livade bez kraja, marka je slaba pa se mučimo pronaći kamenje ili stijene na kojima je oznaka, crveno-bjela crta ili crveni krug sa bjelim u sredini, takozvana planinarska markacija, da toga nema, mogli bi satima lutati dok nebi pronašli put kojim trebamo proći, sa ženama je lako, nikada ti nije dosadno, još pogotovo kad svoj teret nose sa smješkom i ne tuže se.

                                                               Prema Oglavinovcu

zastajemo kod ruševine nekadašnjeg pastirskog stana, sad dolazimo do onoga što sam na početku pisao, Gordana veli kak tu ima vode, da,da,da, izvire sa svih strana mislim si u sebi, sve jedno, odlazim do vrtače dok one imaju ženske probleme, ali nama muškima je ipak lakše ha,ha,ha, pogledam dole,a vrtača ima do dna nekih sto metara, baš mi se i neda ići do dna vidjeti dali ima vode, polako se vračam natrag, ovdje je možda bilo nekad vode dok se stoka napajala, ali se povukla, smotal sam si jednu cigaretu, ipak i pluča moraju dobiti svoju hranu, ostali smo oko 45 minuta kod ruševine i pokret dalje prema Javorniku, što se 

                                           Odmor na Oglavinovcu kod ruševina pastirskog stana

može, kraj se još ne nazire u bližoj budućnosti, pratimo stazu koja nas vodi na drugi kraj livade, i uživamo u okolnim brdima što se uzdižu oko nas, tišina je nestvarna, ne čuje se ništa osim Vlaste koja skuplja biljke i smije se, ma u stvari baš je bilo zabavno sa curama, stalno neka nešto veli pa se dobro svi nasmijemo, markacije nam zadaju problem, ali sve jedno uporno ih nalazimo i konačno sa Oglavinovca dolazimo na još veču livadu Javornik, tu je tek pravi problem, nema ni staze ni markacija ha,ha,ha idemo na sljepo, Gordana nešto gleda na Garvinu, malo smo skrenuli he,he, staza ide malo dewsno, ma dobro nije problem, ali uskoro nailazimo na ploču s mrtvačkom glavom na kojoj piše mine, e što sada, prolazimo pored nje i skrečemo malo desno, našli smo baš ljepo mjesto gdije čemo se odmoriti i ručati, a ručak se svodi na paštetu , krastavce, špek i čokoladica koja je još ostala skrivena u ruksaku. Taman smo bili pri kraju kad sam osjetio

Ručak na Javorniku

Da mi netko stoji iza leđa, okrenem se , a ono renđer iz Nacionalnog parka stoji iza i smješka se, pozdravim ga, on je sa biologinjom u istraživanju biljaka kaže, od kud vi zanima ga, od Baških oštarija, ovo nam je drugi dan, ha,ha,ha, znači velika tura, ma da nekih sedam dana, još smo malo pričali, oni odlaze svojim putem, a mi svojim, krenuli smo prema šumi i usponu na Struge pa prema Buljmi, ali vrag ne spava, markacija je toliko slava da sam prošao skretanje za nekih 20 metara, čujem renđera kako viće kamo moram ići, samo sam dignuo ruku da vidi da sam čuo i vračam se na pravi put, evo i križanja, staza je dobro označena i lagano vijuga kroz šumu prema Strugama, izlazimo gore na livadu, dolaze renđer i botaničarka odmah iza nas, nismo htijeli ići do skloništa na Strugama nego smo odmah skrenuli desno prema Buljmi i prevoju, po dolasku na prevoj odmah smo se primili mobitela da se javimo gdije smo i dokle smo stigli.

                                            Pogled sa vidikovca ispod Buljme prema Paklenici

Nakon prevoja staza vijuga između kamenja strmo do stjena gdije smo zastali da se odmorimo, pogled prekrasan, pruža se vidik na veliku i Malu paklenicu, Anića kuk, more, a iza nas lanac vrhova sve do Svetog brda, tu smo se zadržali skoro sat vremena, jednostavno nismo se mogli maknuti sa tih stijena. Počeo se dan bližiti kraju pa smo morali krenuti dalje, silazimo strmo između stjena, Vlasta je ponovo u elementu sa svojim travama, ljevo, desno, desno ljevo i evo nas konačno na normalnoj stazi, u zadnji čas sam primjetio kamen ispod grma na kojem piše da se ljevo ide za Ramiće, tu smo se bili odvojili jer su cure otišle dalje, tako da sam ja prvi došao do Ramića dvora, Marijo i djeca si bacali kugle (balote), čim me je vidio odmah veli, ajde tamo, na stolu ti je rakija he,he, ništa ljepše za čuti u planini, skinul sam konačno ruksak, natočil rakiju i smjestio se za stol, odmah iza mene počeli su dolaziti i ostali iz ekipe, e tad je nastala prava veselica, Marijo je uzeo harmoniku , pa malo gitaru i tako uz rakiju i vino smo se počeli opuštati, cure su jedan po jedna otišle pod tuš na kupanje, a onda je netko došao na ideju da izvažemo ruksake, od Vlaste je bio 17 kg, od Gordane i Danijele 20, a moj 30 kg, strašno, nakon što smo se dobro opustili vani za stolom, pozvani smo u kuču gdije nam je servirana hrana i poslje veselo do ponoći, kada smo se povukli na spavanje, sutra je dugi dan ispred nas, nastavljamo treči dio naše ture, od Ramića dvora do Stapa i Tatekove kolibe.

                                              Marijo radi ručak za planinare iz Slovenije

007.Južni Velebit, dan 2.

Od Samobora do Rudina

Velebit je jedna od najljepših i najuzbudljivijih planina u Hrvatskoj, jednom kad dođeš gore, jednostavno te zarobi svojom ljepotom i uvijek ponovo se vračaš natrag na njegove staze, tako smo i mi ovaj puta : Gordana, Vlasta, Danijela i ja krenuli put njegovih staza po Južnom Velebitu, krenuli smo iz Samobora, prekrasnog malog gradića blizu Zagreba , možda če te mi se smijati, ali po meni je najpoznatiji po kolačima, odnosno u Samoboru se rade najbolje kremšnite koje sam ikad jeo, ali je poznat i po restoranima, Samoborskom gorju, dobrom mjestu za planinarenje i još puno toga, ali dobro da se vratim na velebit, kako sam rekao krenuli smo iz Samobora prema Gospiću i Baškim oštarijama gdije se nalazi planinarski dom Vila Velebita.

                                                 Samobor, pretovar opreme u Gordanin auto

Nakon što smo konačno došli do doma, parkirali smo auto u dvorištu i ušli u dom, a u domu veselo, domar nam je odmah krenuo pokazivati dom i sobe, a susreli smo i ekipu iz Zagreba, speleologe koji su šetali po okolnim brdima, nakon večeri krenulo nas je vino i pjesma do kasnih sati kada smo umorni krenuli na spavanje.

                                                        Video: Od samobora do Rudina

Ujurto naspavani slažemo opremu i pakiramo se, krečemo prema Visoćici, domar ide sa nama, on će sa Visoćice vratiti auto natrag do doma gdije če čekati naš povratak sa ture, vozimo se jednim dijelom natrag prema Gospiću, prolazimo Brušane i nakon nekog vremena skrečemo desno kroz Rizvanušu prema Visoćici, stali smo nekih sto metara niže od parkinga jer je bila loša cesta, natovarili smo ruksake na sebe i krenuli gore,

                                            Spremanje opreme prije polaska

Prvo smo došli do razrušenog Gojtanovog doma, odakle se pruža prekrasan pogled na velebitske vrhove, malo smo zastali da uživamo u pogledu, poslje su cure sa domarom krenule na vrh Visoćice, a ja sam ostavio stvari kod skretanja za Rudine, misleći da če se vratiti natrag, nakon nekog vremena sam krenuo gore da vidim što se dešava i zašto ih nema, a one posjedale po kamenu na vrhu i uživaju, na kraju su se cure spuštale sa Visoćice dole na stazu, a ja sam po stazi polako do njih, naravno došlo je do nesporazuma, ali dobro, uglavnom našli smo se i krenuli smo dalje zajedno po stazi do šume i kroz šumu opet uspon da bi se
                                           

                                                    Pogled prema vrhovima Velebita

spojili na stazu koja ide do skloništa na Rudinama, sklonište nije pod planinarskim savezom, nastalo je od vojne barake koju su koristili Hrvatski vojnici za vrijeme domovinskog rata, po dolasku na sklonište, zaključili smo da je sklonište sasvim u redu, ima četiri mjesta, stol, peč i sve kaj treba za kratki boravak u njemu, jedino što u bačvi nije bilo vode, s obzirom da nije padala kiša, ali imali smo dosta svoje vode, a i našli smo nešto u skloništu, tako da nije bio problem s vodom. Kako smo donijeli meso za roštilj, krenulo se u skupljanje drva, pripremu hrane, paljenje vatre i sve što ide uz to, nakon što smo ispekli meso, još smo se dugo zafrkavali pored vatre i na kraju umorni otišli na spavanje, sutra je novi dan i novo hodanje do Struga.

006.Divlje vode - Žumberak

To translate from Croatian to install your language:translate.google

Nazvao me je na mobitel frend pa kaže, idemo nekamo na jedan dan, nemogu više, išla bi i supruga , malo sam razmišljao pa kažem, idemo na PP Žumberak- Samoborsko gorje , nije daleko, nekih 20 km od Zagreba , može i tako je bilo, u nedelju u jutro javlja se zvono na vratima, frend je već stigao, nisam spremio ruksak jer mi neće trebati za jedan dan, mislim si budem negdije uz put pojeo i tako smo krenuli.

Vozimo se prema Samoboru i kad smo došli za skretanje prema Bregani , desno pa kod benzinske pumpe i granićnog prijelaza ljevo i prema parku prirode Žumberak – Samoborsko gorje, vozimo se kroz sela prema Stojdragi, dolazimo do križanja, mi ćemo ljevo i odmah stanemo kod križa i crkvice, malo dalje u udolini je izletište i restoran Divlje vode

Kako smo zastali kod križa i kapelice, naravno frend nas je odmah poćeo zabavljati svojim akrobacijama, kad smo završili sa slikanjem scenskih elemenata, zaputili smo se prema restoranu na ulazu u park, gdije smo naravno prema mojim očekivanjima popili kavu, izljećili pluča od viška zraka i malo popričali sa osobljem.

Došlo je vrijeme da malo pogledamo okolo, izašli smo van te smo se zaputili prema Bio parku koji se nalazi na dosta velikoj površini, a odmah ispod restorana, odmah na silasku nakon desetak metara dočekao nas je ribnjak, odnosno nešto kao potok sa pastrvama, gledam okolo, sve je ljepo uređeno, ima mjesta za djecu i za odrasle, kako smo se šetali dalje, počeli smo susretati domaće životinje,( konje, vijetnamske svinje i još puno toga) nisam vidio kravu pa neznam dali je ljubićasta ili kakva, ali dobro, tu smo se zadržali dosta dugo pa je došlo vrijeme da idemo dalje.

Inače ulazak u park je koštao deset kuna, ali smo se mi ovaj puta provukli, nije bilo osoblja da nam naplati, po izlasku iz parka , opet smo svratili u restoran gdije smo popili kavu i sok i nastavili dalje prema Eko selu Žumberak i kući Scouth, ali o tome drugi puta.

Slike sa izleta

005.Burni Bitoraj

To translate from Croatian to install your language:translate.google
_________________________________________________________________________________
Jutro je, nerazbuđen sam, još mi je maglica pred očima, ali spremam ruksak, hranu i sve što ide uz to, zatim kupaona i oblačenje, zadnje stavljam gojzerice na noge i napuštam svoje civilizacijsko carstvo, ali odlazim u drugo koje je puno ljepše i oku ugodnije, gdije i kad se umoriš to je slatki umor, nisam napisao, krečem iz Zagreba , ali nema veze, sijedam na Tramvaj i krećem put Zagrebačkog željezničkog kolodvora , onaj uspavljujući zvuk prolaska kotača vlaka sa tračnice na tračnicu kao da govori : ide-mo, ide-mo, ide-mo i tako u beskraj odnosno do prve željezničke postaje pa opet dalje. Konačno sam stigao, izlazim u mjestu Lić  na sreću, nedaleko stanice je zgodan kafić i pada prva kava. Nakon opuštanja i laganog razgovora sa zgodnom šankericom, odlazim putem koji se proteže kroz beskonačnu poljanu put Viševice i dalje prema Bitoraj-u.

Vrh Bitoraja (1385 nmv ) smiješten je unutar područja Velike Kapele, šumovita planina čiji vrh nije jasno izražen, 

ispod vrha bitoraja nalazi se planinarsko sklonište Bitorajka (1303 mnv). Do Bitoraja i Bitorajke možemo doći iz više pravaca, uglavnom se kreće iz mijesta Lić ili Vrata. Sjevernom padinom Burnog Bitoraja možemo se spustiti do Sungerskog luga. Prekrasnim područje m kojim prolazi cesta iz Delnica  za Mrkopalj. Burni Bitoraj se zajedno sa Viševicom uzdiže istoćno od Fužina i Lić polja. U okolici se nalaze mjesta koja bi svakako trebalo posijetiti: Fužine, Vrata, Lić, Brestova draga, Sungersku šumu, Mrkopalj.

Bitoraj se nalazi između mediteranske i kopnene klime i pomaže kao meteorološki pokazatelj stanovnicima ovoga kraja u predskazanju promijene vremena, kad se zamrači i nadviju crni oblaci, to je pokazatelj da će se srušiti nevrjeme na mrkopaljski kraj. Planinarska kuća je velićine nekih 25 kvadrata, napravljena od drveta, a u potkrovlju je spavaonica za 10-15 ljudi, sklonište nije opskrbljeno i nema domara, što znaći sve na svoja leđa i isto tako sa ostacima natrag, Voda kod skloništa je iz rezervoara (kišnica), ali je dobro ponijeti sa sobom vodu za piti.

No uglavnom , konačno sam došao do vrha Bitoraj-a, sa kojeg se pruža prekrasan pogled na okolicu, nakon sat vremena polako sam se spustio još nekih desetak minuta do skloništa i konačno skinuo ruksak sa svojij nejakih leđa, počeo je padati mrak i kak se veli , bez vatre nema večere, naravno odmah sam sredio stvar kako treba i spremio sam uz put štapove za roštiljanje kako to već ide u prirodi, a evo što sam radio:

Moj planinarski roštilj:

Potrebno je:špek, luk, češnjak, kobasice, paprika i kruh.
Narežemo sve što smo donijeli, osim kruha i češnjaka, ali malo deblje, kako nam nebi palo sa štapa, zatim naizmjenično stavljamo špek, luk, kobacicu, papriku, pa ispočetka i tako dok nam ražnjić nije nekih 25 cm dugačak, dok se ražnjići peku iznad žari ili na rešetki, narežemo kruh i pečemo kao i ražnjiće, dok šnjita ne dobije lagano smeđu boju, zatim rubove premažemo češnjakom i kad je sve spremno, dobar tek vam želim.

Nakon što je sve uredno stalo u mene, otvorio sam pivu i gledao u vatru do dugo u noć, osluškujući šumove i zvukove iz šume, mogu reći da sam se dobro naspavao, probudio sam se negdije oko deset sati, spremio vreću i karimat, pripremio sam doručak i skuhao kavu, nakon obavljene ceremonije i pozdrava s Bitorajem i Bitorajkom, lagano sam krenuo prema Sungeru, ali to je druga prića.

004.Lubenovac-Sjeverni Velebit-Croatia

http://translate.google.hr/#

Zagreb, Krasno, Begovača, Lubenovac (North Velebit), Croatia

Nekadašnje planinarsko sklonište na Lubenovcu

Krenuli smo rano jutro iz Zagreba autoputom do izlaza Otočac, pa Švica,Krasno,i konačno Lubenovac, nebi  sad htio navoditi tko je sve bio na trekingu, samo ću navesti da je to bio hodačko-mazohistićki izlet AOPDS Velebit iz Zagreb-a, na Lubenovac smo stigli negdije oko 12 sati, smjestili se , raskomotili pa zasjeli na klupe, a i počela je odmah priprema za kuhanje, naravno na otvorenoj vatri, kako drugačije. A što je u stvari Lubenovac, za one kaj neznaju, to je velika livada na Sjevernom Velebitu, gdije su nekad prigorci čuvali stoku i  za to vrijeme živjeli u takozvanim stanovima, male kućice u kojoj su na jednoj strani bili postavljeni ležajevi, a na drugoj strani ložište gdije se kuhalo, na Lubenovcu je bilo negdije oko 13-14 takvih stanova  .

Negdije na Hajdučkim kukovima

No kako su se vremena mjenjala, tako se mjenjala i stočarska politika na Velebitu, niko više nije htio čuvati stoku, stari više nisu mogli gore, a i država je dala svoj dio najviše tamo nakon daleke 1971 godine i hrvatskog prolječa kada je i ono malo ljudi što je još dolazilo gore bilo proterano s Velebita. Tokom vremena šumarija je napravila baraku na Lubenovcu koja je postala planinarsko sklonište koje je održavalo jedno planinarsko društvo koje nebi najrađe spominjao i neću, jer je za njihovog boravka sklonište izgorilo do temelja, sklonište je inaće bilo ishodište za šetnju do planinarskog doma Alan ili za uspon na Veliki Kozjak što se uzdiže s ljeve strane lubenovačke livade, 

Negdije na Hajdučkim kukovima

Lubenovac se inaće sastoji od dva dijela: Veliki Lubenovac i mali Lubenovac, a okružen je bukovom i borovom šumom, te kako sam već rekao Kozjakom na jednoj strani, te manjim brdima s druge strane, s druge strane se nalazi i prolaz na drugu stranu takozvana Lubenovačka vrata, a koja prolaze između Hajdučkih i Rožanskih kukova te izbija na cestu Zavižan - Veliki lom. no dosta za sada o lubenovcu jer bi mogao pričati danima o njemu i okolici, nek nešto ostane za drugi puta. Vračamo se mi školarcima što su se ljepo smjestili okolo i u domu, počeli smo s malim pokaznim vježbicama, upotrebom čvorova i td, naprimjer vješanje s prusikom ha,ha, bilo je dobro, u jutro ustajanje pa preko lubenovačke livade uspon na Hajdučke kukove, silazak na Veliki lom, odlazak do sedam kilometara udaljeni dom Zavižan gdije su termiti odmah krenuli po pivo i nakon kračeg odmora preko Premužićeve staze natrag do Lubenovca. Bilo je dobro, ali naporno za neke. 

Logorska vatra na Lubenovcu

Nakon svih strahova, izlet je prošao super, nogice su bile malo umorne, ali što se može, kad nešto voliš nije teško, vidimo se na nekom drugom izletu.

003.Od Baških oštarija do Panosa 28.05.2002

http://translate.google.hr/#

Zagreb, Gospić, Baške oštarije (The middle of the southern Velebit, Croatia) 

Jednog dana nazval me je Darko Vukov Colić da on i Žan idu po Južnom velebitu i dali bi išao s njima, naravno odgovorio sam odmah i tako je pao dogovor, došli su po mene s starim bijelim golfom od Darka, jest star, ali auto ide kao podmazan, znaći Zagreb pa pravac Gospić, Baške oštarije. po dolasku na Oštarije, normalno da smo otišli u hotel na pivo, kaj bi drugo, a onda kak je več bilo relativno kasno, priprema za spavanje, dogovor je pao kod stare škole . Kad smo došli tamo, iznenađenje, stara škola preuređena u dom Crvenog križa, a u nutra hrpa raznoraznih cura sa sviju strana svijeta, poslje smo skužili da su to cure koje su

došle dobrovoljno raditi na čišćenju poučne staze Terizijane, s njima je rukovodila i Ana Lemaić poznata planinarska iz Gospića. Žan je odmah sebi složio šator, a ja i Darko smo s radošću prihvatili poziv cura i udobno se smjestili na madrace koji su bili složeni na podu, nakon priće i zezancije s curama i normalno malo popijenog čaja legli smo spavati.

Jutro, buđenje, oh kako smo se fino naspavali, ustajemo i vani radimo doručak, Žan sprema šator, konačno sve je spremno za polazak, Žan i Darko su krenuli polako preko livade i skijališta jer tuda vodi staza, a ja se još malo odmaram, najednom izađe njemac i pita kamo, ja mu objasnim, a kako mi je ruksak bio na stolu pita jel ga može probat dić da vidi koliko je težak, naravno, odgovorim, nije znao što ga čeka, kad je primio ruksak nije ga uspio dić ni deset centimetara od stola, skoro je pao s njim, a meni smješno, onak ležerno prebacim jednu naramenicu ruksaka preko amena i otrćim za ekipom, a njemac gleda za menom, poslje smo se svi skupa smijali toj zgodi, a i kako nebi, čovijek ima oko 130 kila, a nemože jedan ruksak dići od stola, kaj god. Ekipu sam sustigao gore na skretanju prema Sladovači, hodaj ljevo, hodaj desno pa malo ravno, gore dole, užas, evo nas konačno ispod Velikog Sadikovca, nakon njega lagani spust, ulazimo u šumu , pred

nama dugački usijek i staza kojom prolazimo njegovim središnjim dijelom, već mi je muka, ušli smo u Ramino korito, (sve skupa od Doma c.k. Na Oštarijama do Šugarske dulibe sedam sati hoda), nema veze što komarci grizu i što nas vlaga ubija , korak po korak probijamo se po stazi, sjeli smo malo da odmorimo, odmah sam zapalio cigaretu, ne toliko zbog sebe nego da dimom oteramo komarce, čujem glasove, najednom se pojavi ekipa iz Karlovca, njih troje, hodaju po Velebitu, pozdravljamo se, kako je Žac, dobro odgovaram, nakon kraće priće odoše oni dalje, a mi prema šugarskoj. Dolazi-mo do jednog kamena na kojem piše da dalje markacije održava P.D.Jastrebarsko, ali od toga ništa, dolazimo do vrtaće i fakat se vrtimo, napokon smo skužili da put ide ljevo uz šumu po livadi, krećemo s usponom, livada na 75 % , nos mi dodiruje travu, dolazimo do gore i zalegnemo pod stijenu, imamo pogled na čitav usijek Ramina korita. Nigdije ne vidimo markaciju, Darko veli idem ja na pišanje i ode on skroz dole do šume i najednom urlik, "vidim je", sav sretan dođe gore, pokupismo stvari i juriš dole niz strminu, veli ja stojim i gledam ravno u maraciju, he, he, koji put odlazak na WC dobro dojde. Probijamo se po stazi, prolazimo kroz stijene, šumu i najednom kamenje i stijene ispred nas, staza ulazi u šumu i nakon kračeg puta izbijamo na čistinu, vidimo kontejner, hura, stigli smo na Šugarsku dulibu, ulazimo, sve čisto, ima nekih desetak kreveta, peć stol posuđe, idila, ovdije ćemo noćiti.

Još je bilo vremena do noći pa smo malo bauljali okolo tražeći Degeniju, nosili vodu sa šterne i pripremali večeru. Kad je pao mrak zalegli smo u krevete jel nas je sutra opet čekao put do Panosa. Dizanje teškom mukom jel smo bili umorni od prošlog dana, ali nema veze, ipak je to slatki umor, nakon doručka i spremanja, a i pospremanja jel sklonište mora ostati ćisto, nastavljamo dalje pored šterne na putu opazimo medvjeđe tragove, he, he, jednu poveću hrpu govana skoro do same šterne, nastavljamo i izlazimo na livadu . Livada je velika obrasla travom kroz koju prolazi stazica sve do šume na drugoj strani livade, ulazimo u šumu i nakon kraćeg provlaćenja izlazimo kod obavjesne table, to su one velike gdije vojska(JNA), zabranjuje snimanje i kretanje po okolici, još malo i izlazimo na cestu, skrećemo desno i nakon nekog vremena dolazimo do željeznih vrata, idemo dalje i stižemo u dvorište nekadašnjeg obavještajnog i radarskog centra Panos, desno je zgrada, a ravno naprijed iza žice nalaze se tri velika rezervoara za vodu (šterne), spustili smo se dole, voda je hladna, odlićnog okusa i ima je u neograničenim kolićinama hvala bogu, no nismo se kupali, he, he, ako ste to pomislili.

Počeli smo malo istraživati po zgradi centra, to je zgrada na dva kata ispresjecana s jedne strane okomitim tunelima, jednom velikom prostorijom gdije je cisterna s mazutom i hrpa rasturenih releja, na žalost to su naši popljačkali i uništili jel je Panos predan u odlićnom stanju. Na prvom katu ljevo je soba koja je koliko toliko očišćena da se može prespavati u njoj, još stoji velika kaljeva peć u njoj. Na desnu stranu su bile spavaone za vojsku i spremište hrane i ostale prostorije, na drugom katu je velika prostorija gdije su se zadržavali vojnici

preko dana, a bila je i vešeraj i praona. Nakon detaljnog pregleda i zaključka da bi to trebalo dati planinarima na korištenje, ostavljamo ruksake i odlazimo u daljnje razgledavanje, na vrhu je stražarnica odakle se pruža prekrasan pogled na more i otoke, po izlasku ponovo kroz željezna vrata na ljevo se spušta staza koja prolazi kroz usijek između dvije stijene i izlazi na prekrasnu livadu na kojoj se nalaze dva ili tri zapuštena stana, primjetili smo i planinarske markacije ali nismo dugo ostali, vratili smo se nazad na Panos, nakon malo okrepe krenuli smo dalje cestom do Jelove Ruje, ali o tome neki drugi put.


Link Photos

spio dić ni deset ce

002.Noćni uspon na Zavižan

http://translate.google.hr/#

Zagreb, Krasno, Oltari, Zavižan, Velike Brisnice (  The Nord Velebit, Croatia)


Četvrtak, sastanak planinarskog odsjeka PDS Velebit, najednom uleti Vjeran i kaže, imam dobar prijedlog za izlet, P.D.Kapela organizira noćni uspon Na Zavižan, ima mjesta u busu, normalno odmah se javila hrpa škvadre i tako smo se našli u busu prema mjestu Oltari, to je onih par kuća na cesti za Krasno, odakle se

                                    Oltari, mjesto između Sv.Jurja i mjesta Krasno

skreće prema Zavižanu, prvo cestom, a onda stazom pored Babić siće do skretanja desno od ceste. Staza je odlična i kreće se glavnim dijelom kroz šumu presjecajući cestu na više mjesta sve do Siće. Kod Siće je inaće glavni  ulaz u Nacionalni park Sjeverni Velebit, na cijelom putu zafrkancija, snjeg lagano škripi ispod gojzerica, izlazimo iz šume na cestu ispod kuće i laganim usponom dolazimo pred sama vrata i nadstrešnicu, normalno sve je zatvoreno, sva sreća da je mjesećina i vedro u suprotnom bi moglo biti dosta loše, ali što je tu je, nastavljamo dalje odmah iza kuće po stazi.

                                                     Najbolja hrana u planini

U tom momentu nesreća, kako sam bio na turno skijama, odljepilo mi se krzno, tako da nisam mogao dalje po stazi i uz brdo, ekipa je nastavila dalje, a ja sam vezao skije za ruksak i lagano ih vukao po cesti prema zavižanu, naravno svakih pola sata sam legao u snijeg i opet normalno za mene, zapalio cigaretu i uživao u krajoliku obasjanom mjesećinom, kad sam na kraju došao do ispod doma negdije oko 24.00 sata nisam mogao izdržati a da opet ne sjednem na livadu i naravno u snijeg, pogled se pružao daleko sve do hajdučkih kukova, oko pola jedan sam konačno ušao u dom gdije je ekipa koja je već odavno došla već kuhala grah koji je moram priznati jako dobro mirišao.

                                                              U prirodi

Moja ekipa me je vidla da ulazim samo komentirala stigao je, a kapelaši su se strćali i kao mi smo se zabrinuli za tebe, pa gdije si tako dugo i.t.d, ja se samo smješkam i milim si, da ste se vi zabrinuli za mene bi me išli tražiti, na to se umješao i Legenda Sijevernog Velebita, Ante, pa veli kapelašima, kaj se vi brinete za njega, pa on je ovdije doma, e onda im je napričao kako sam ja sve znao doći gore i u kojim uvijetima, samo su gledali, he, he.

                                                  Prema Zavižanskoj kosi

No dobro, uskoro je i grah bio gotov, pa smo sijeli i pojeli koliko ga je bilo u loncu i nastavak pjesme i šale do ranih jutarnjih sati uz gemište, pivo i po koju rakijicu, pred jutro smo otišli malo odspavati. Po buđenju doručak i lagani pokret kuda koji mili moji, neko na Zavižansku kosu neko na Vučjak, a neko prema Raincu i Pivćevcu, nakon povratka sa izleta, naravno opet se prionulo klopi i lagano spremanje , pranje i priprema za povratak.

                                                            Pogled na otoke i more

Nakon pozdrava s domarom krenuli smo na suprotnu stranu od Oltara, prema Gornjim Kladama i na raskršču smo skrenuli za Velike Brisnice i spustili se na magistralu, gdije nas je čekao autobus, kada smo se konačno svi ukrcali započela je pjesma i šala sve do Zagreba, gdije smo stigli u većernjim satima, i na kraju divan izlet, divni ljudi i hvala svima koji su učestvovali u njemu.

Link Photos